O preranoj smrti

Svaka smrt, a pogotovo prerana, filozofski je i religijski problem kako danas tako i u drevna vremena. U ovom se članku nastoje iznijeti stavovi antičke i ranokršćanske književnosti o umrloj djeci, čiju smrt svi označuju kao preranu. Drevna je književnost, poganska i kršćanska, bogata tekstovima u kojima se oplakuje smrt malenih te nastoji dati neka objašnjenja i razloge utjehe za ožalošćene. Stavovi antičkih poganskih pisaca često ovise o njihovu shvaćanju tjelesnog života. Mislitelji pesimističkih stavova shvaćaju smrt kao oslobođenje iz ropstva tjelesnosti i kraj svim bolima. Kršćanska, pak, tradicija, koja se oslanja na onu starozavjetnu, doživljuje smrt u okvirima djelovanja Božje providnosti na dobro svakog pojedinca. Ranokršćanske pisce, više od prerane smrti, zanima sudbina umrle djece, osobito one koja nisu bila krštena. Na taj su problem ranokršćanski pisci različito odgovarali. Dok jedni, poput Grgura Nisenskog, ističu usmjerenost ljudske naravi prema punini života, koja treba da bude omogućena i umrloj djeci, drugi pak, poput Augustina, smatraju da je svaka smrt posljedica grijeha, od kojeg spašava samo Božja milost. Ipak, svi pokušaji da se odgovori na problem prerane smrti, bili oni mitološki, filozofski ili teološki, ostaju blijedi pred odrom umrlog djeteta