Uzajamni utjecaj kršćanstva i umjetnosti na zajedničkom povijesnom putovanju (II. dio) Od renesanse do 20. stoljeća

U prošlom broju je bilo riječi o razvoju kršćanske umjetnosti od njezinih početaka pa do kraja srednjeg vijeka, a u nastavku teksta vidjet će se njezin doprinos razvoju kršćanstva od renesanse do dvadesetog stoljeća. Na promjene u umjetničkom izrazu odsad će utjecati ponovno otkriće i prevrednovanje antike (renesansa), razni svjetonazorski pomaci (manirizam), dok će za razvoj barokne umjetnosti od velike važnosti biti Tridentinski koncil (1545.-1563.) koji je, između ostaloga, stvorio i novu ikonografiju. Za visoku renesansu i barok glavni je umjetnički zadatak bio Rim kojega je trebalo učiniti najljepšim gradom kršćanskog svijeta, a na tom projektu radili su najveći majstori toga doba. Nakon baroka slijedi klasicizam, pa historicizam koji se u oblikovanju novoga i restauraciji staroga naročito povodio za umjetničkim oblicima minulih stilova i, na kraju, dvadeseto stoljeće iz čijih glavnih umjetničkih tokova crkvena umjetnost često biva potisnuta na marginu. Razvoj pak nove estetike i funkcionalnosti sakralnog prostora uslijedio je nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), zahvaljujući novim liturgijskim potrebama do kojih je tada došlo